Mene kao urara kada pitate, ja ću vam reći da ja volim mehaničke satove koji se navijaju, po mogućnosti sa mehanizmom džepnih satova. To su džepni satovi koji su se nekad zvali Golana, Tanis. I to su muški satovi koje ne možete pokvariti, možete ih samo izgubiti. 

Od ovoga posla se može pristojno živjeti, ja imam svoju radnju, sam radim, a i prije se moglo solidno živjeti od ovog posla. Dok je svijeta i vijeka, dok se god bude mjerilo vrijeme, biti će i nas urara, iako nas ima malo. Jer dokle god se mjeri vrijeme, ženski i muški satovi će se prodavati i popravljati.

Ja imam ronilački sat sa ruske podmornice, njih nije bilo u prodaji nego je SSSR njih pravila za svoje ljude na podmornicama, težak je za nositi, ima oko 350-400 gr, na navijanje je i ima u sebi mehanizam džepnog sata i imam možda nekih 10 svojih satove koje stalno nosim – naprimjer Seiko Velatura, koji košta sad oko 1000 Eura, imam još jedan Seiko Spor automatik, Francis Delon automatik, to su sve mehanički muški satovi, nijedan na baterije. 

Jedan čovjek mi je rekao da u Srbiji neki čovjek ima preko 300 satova Omikron, Darwil, koji su bili sa kožnim remenima. Iako su meni muški satovi i posao, a ne samo strast – takvu kolekciju rijetko tko može skupiti.

Ja sam sebi kupio nekih 20-ak komada 1978. godine i to je sve bilo do nekih prije 4-5 godina, kad netko dođe i pita imam li slučajno Darwil prodati i tako sam ih i prodavao jer nisam imao papire od njih. Mislim da se njima prestalo trgovati jer ljudi jednostavno nisu mogli.

Moj majstor je bio u Prijedoru i ja sam kod njega polagao diplomski, bio sam mjesec dana na praksi, i kad sam diplomirao, onda je moj majstor meni i još jednoj ženi poklonio Darwil sa posvetom, klasični Darwil sa kožnim kaišem, koji se navija. Moji muški satovi su meni jako dragi i svaki nosi neku uspomenu i krije priču iza sebe.…